Pravna klinika: Diskriminacija beskućnika
Pravna klinika sudjelovala je tijekom travnja i svibnja 2012. godine u projektu edukacije beskućnika koji su organizirale Knjižnice Grada Zagreba. Cilj projekta bilo je obrazovanje beskućnika o njihovim socijalnim, građanskim, zdravstvenim i općenito ljudskim pravima. Pravna klinika uključila se u projekt uz nastojanje da bolje prouči pravne teškoće s kojima se susreće ta skupina građana te da eventualno izravno pomogne u konkretnim pravnim problemima. Proučavanjem zakonskih propisa, te samom izravnom komunikacijom sa beskućnicima došli smo do zaključka da je odnos Republike Hrvatske prema ovoj socijalnoj skupini u najmanju ruku problematičan.
Diskriminacija?
Zakon o suzbijanju diskriminacije, dalje: ZSD, u članku 1. stavku 1. navodi da se „ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše ustavne vrednote, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi…društvenog položaja…“.
Nadalje, u članku 1. stavku 2. ZSD navodi da se diskriminacijom smatra „…stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” po nekoj od zakonski navedenih osnova, u ovom slučaju to će biti društveni položaj osoba koje nazivamo beskućnicima.
Sam odnos države prema beskućnicima mogli bismo opisati kroz definiciju neizravne diskriminacije po ZSD, koji navodi u članku 2. stavku 2.: „Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavljaju, ili bi mogle staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. (u ovom slučaju na temelju društvenog položaja), u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.” Država razlikuje beskućnike od drugih građana te ih stavlja u nepovoljniji položaj u ostvarivanju određenih prava samo zato jer nemaju prijavljeno prebivalište ili boravište.
Zakon kao prepreka.
Neizravna diskriminacija najvidljivija je iz propisa koji se odnose na statusna pitanja, konkretno Zakon o prebivalištu i boravištu i Zakon o osobnoj iskaznici. Naime, problem s kojim se susreću osobe koje nemaju krov nad glavom jest nemogućnost ostvarivanja prava iz tih zakona zbog neposjedovanja osobnih dokumenata. Kao osnovni uvjet za dobivanje istih traži se prebivalište. Srž samog problema osoba koje nazivamo beskućnicima je neimanje doma, tj. prebivališta na koje bi se prijavili, a sam paradoks nastaje jer se kao osnovni uvjet za prijavljivanje prebivališta traže osobni dokumenti, tj. osobna iskaznica. Nadalje, kao uvjeti za prijavu prebivališta traže se dokaz zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini na koju se prijavljuje prebivalište ili ovjeren ugovor o najmu i izjava stanodavca.
Država također novčanim kaznama kažnjava neposjedovanje osobne iskaznice te neprijavljivanje prebivališta i boravišta, čime dodatno otežava položaj beskućnika.
Također, za ostvarivanje prava iz Zakona o socijalnoj skrbi i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju traži se prebivalište kao osnovni uvjet za ostvarivanje tih prava.
Ovakva diskriminatorna praksa dovodi do marginalizacije ove skupine građana. Zbog nemogućnosti prijavljivanja prebivališta te posljedično nemogućnosti dobivanja osobnih dokumenata, ostvarivanja prava iz socijalne skrbi, obveznog zdravstvenog osiguranja, radnih prava ili glasovanja na izborima, razlikuje ih se u odnosu na ostale građane. Ne pruža im se prilika da sami prevladaju pojedine životne teškoće, što rezultira njihovom pasivnošću i osjećajem bezizlaznosti njihove situacije. Krajnji rezultat je da država ne pomaže beskućnicima u rješavanju njihovog statusa i u isto vrijeme im zbog neadekvatnih zakona ne dopušta da sami riješe svoje probleme te na taj način sama sebi stvara nerješivi problem jer beskućnici predstavljaju značajan teret na zdravstveni i redarstveni sustav, a s druge strane svojim djelovanjem u pravilu ne pridonose društvu u kojem žive.
Rješenje?
Srećom, u izradi je nacrt novog Zakona o prebivalištu i boravištu u koji se planira uvesti sljedeće rješenje:
„Članak 7.
Osobama koje nemaju u vlasništvu ili na korištenju nikakav stambeni objekt (beskućnici), nadležno tijelo će rješenjem utvrditi trajno boravište prema adresi tijela ili ustanove u kojoj ostvaruju pravo na smještaj ili drugi oblik skrbi.
Nakon obavijesti tijela ili ustanove o prestanku ostvarivanja prava iz stavka 1. ovoga članka nadležno tijelo će odjaviti korisnika prava s adrese tijela ili ustanove.
O obavljenoj prijavi ili odjavi trajnog boravišta nadležno tijelo dužno je obavijestiti tijelo ili ustanovu iz stavka 1. i 2. ovog članka.
Beskućnici koji ne koriste usluge tijela ili ustanova iz stavka 1. ovoga članka dužni su nadležnom tijelu prijaviti adresu za kontakt, koja može biti kod fizičke ili pravne osobe uz njihovu suglasnost ili poštanski pretinac.“
Ovo je naizgled rješenje tek dijela problema kojim se konačno zakonski definira pojam beskućnika, njihova prijava prebivališta I boravišta te koji bi trebao olakšati rad postojećim i budućim Prihvatilištima. Da bi se pristupilo konkretnom rješavanju problema nisu dovoljne samo zakonske odredbe, već i njihova dosljedna primjena, te veća komunikacija i suradnja sa samim beskućnicima te raznim ustanovama i udrugama koje se bave konkretnom problematikom.
Izvor: Pravna klinika - Pravnog fakulteta u Zagrebu